You are here: HOMOSEKS
Move back to: Home
Common:
Problemi
Život
LINKOVI
Knjiga gostiju
FORUM
CHAT
Rađaju li se homoseksualci?
Ako smo kroz nekoliko posljednjih dana bili u prilici čitati stručnu literaturu, osobito neki znanstveni članak koji se bavi gay tematikom i problemom homoseksualnosti, u stanju smo primjetiti kako se učestalo govori da su homoseksualci jednostavno genetski predodređeni biti homoseksualcima te se s takvom sklonošću rađaju. Nema to veze s vanjskim ili unutarnjim čimbenicima kroz životno proputovanje, već je sve stvar gena. Određeni znanstvenici će po tom pitanju reći da se može utvrditi hoće li osoba biti homoseksualac još u majčinoj utrobi, pa će poklonici istoga i izjaviti: 'To je u našim genima, mi tu ne možemo ništa učiniti, morate nas dakle prihvatiti kakvi jesmo.'
Isto tako, mnogi homoseksualci će tvrditi da ne mogu promijeniti svoj spol kao što ne mogu promijeniti ni boju svojih očiju. Kao što se neki ljudi rađaju ljevacima, tako su i homoseksualci rođeni takvima. Stoga smatraju kako nitko ne bi trebao biti osuđen kao homoseksualac kao što ne može biti osuđen ni onaj koji je nizak, lijevak ili ima crvenu kosu. Biti aktivan homoseksualac nije ništa nemoralno, jer je to u njihovom genu pa ono pred Bogom ne uključuje nikakvu odgovornost. Pojedinci koji izjavljuju da je homoseksaulnost nasljedna žele dokazati da je to legitimna varijanta ljudskog bića, ona čini identitet dotične osobe, ne može biti posljedica zavođenja te je stoga besmislena i ideja izlječenja – gotovo nepravda prema onome na koga se treba primjeniti terapija je je to protiv njegove 'naravi'.
Iako ne postoje dokazi da je homoseksualna orijentacija urođena, premda to neki tvrde, najveći doprinos teoriji urođenosti i nasljedstva dali su, nama manje poznati znanstvenici, dr. Simon LeVay u svom istraživanju strukture mozga; studije o identičnim i neidentičnim blizancima od strane dr. Pillarda i Baileya te genetske studije dr. Dean Hamera. Dr. Simon LeVay je 1991. otkrio značajnu razliku u veličini INAH3 jezgri dijela hipotalamusa. Zaključio je kako je kod homoseksualnih muškaraca ta jezgra manja u odnosu na heteroseksaulne osobe. Dr. Pillard i Bailey su pokušali, promatrajući blizance jednojajčane, dokazati kolika je vjerojatnost da će, ako je jedan blizanac homoseksualac, biti i drugi. Istraživanje je pokazalo da je u 50% jednojajčanih blizanaca, od kojih je jedan brat homoseksualac, i drugi brat iste seksualne orijentacije. Promatranjem genetske slike X kromosoma 1993. ustanovljeno je da se slika kod blizanaca homoseksualaca znatno razlikuje u usporedbi sa slikom heteroseksualaca. Iako postoje brojni argumenti koji negiraju ovu teoriju, njihova istraživanja bila su popraćena ogromnim medijskim publicitetom i dobrodošlicom.
U svojoj izuzetno kvalitetnoj knjizi Homoseksualnost s katoličkog gledišta, prevedenoj na hrvatski jezik, priznati stručnjak za područje moralne teologije, dr. Andreas Laun sustavno iznosi argumente u obranu stava kako homoseksaulno ponašanje ni u kojem slučaju nije urođeno. Navest ću samo nekoliko bitnijih razloga koje autor navodi:
- prije su gotovo svi, a još i danas mnogi liječnici i terapeuti homoseksaulnost smatraju smetnjom u razvoju djeteta i mlada čovjeka.
- bivši homoseksualci koji govore o nekadašnjim homoseksualnim emocijama, ponekad govore kako su im možda ranije te u isto vrijeme bili privlačni i partneri suprotnog spola. Kako je to moguće ako je homoseksualnost urođena predispozicija?
- Nasljednost homoseksualnosti mogla bi se točno dokazati u slučaju jednojajčanih blizanca, ali to nije slučaj.
- Postoje razlike u određenim vremenima u povijesti pojedinih naroda obzirom na uspone i padove broja homoseksualaca.
Što uzrokuje homoseksualno ponašanje?
Postoje različita stajališta što se tiče shvaćanja uzroka homoseksualnosti; ona koja se tiču vjere i tumačenja znanosti. Gotovo niti jedna homoseksualno orijentirana osoba neće reći kako je imala namjeru postati homoseksualac te je zato to i postala. U svakom slučaju ovo jeste kod mnogih istina te zasigurno postoje određeni čimbenici koji su utjecali na takav razvoj ličnosti, no postoje pojedinci kojima je jednostavno u trendu ovakav način života pa se upuštaju u homoseksualne odnose, čisto iz razloga da malo promjene monotoniju u kojoj možda žive.
Stajalište vjere
U svojoj poslanici Rimljanima, Pavao ističe da je homoseksualno ponašanje rezultat otpada od Boga jer su ljudi maknuli Boga s prvog mjesta u svom životu te se okrenuli drugim bogovima i vrijednostima. Budući su takvo što učinili, kompletan sustav vrijednosti se promijenio. Njima više ni najmanje nije stalo do Božje volje objavljene kroz Njegovu Riječ pa se na iste očituje gnjev Božji. Homoseksualnost je s gledišta vjere rezultat čovjekova odbacivanja Boga. Kad odbacujemo Boga i Njegovu volju za naš život, naše tijelo, odnosno tjelesne strasti počinju vladati nama. Rezultat svega toga bit će Božja osuda, kao što je bio slućaj sa Sodomom i Gomorom. Bog nudi svoju milost svakome te prašta, ali nepokajani grešnik će ići u sve dublji ponor, živjeti prema svojim tjelesnim strastima koje će ga naposljetku odvesti u propast.
Nemojmo se varati misleći kako su homoseksualci grešniji od svih drugih, od bludnika, idolopoklonika, lažaca i sl. Svi smo sagriješili i izgubili smo Božju slavu i svaka smrt je nekako povezana s grijehom, ali umiru i obolijevaju svi, grešnici i sveci. Normalno je kako je netko mogao navući na sebe homoseksualnost eksperimentirajući sa stvarima u koje se ne treba upuštati, ali na to mogu utjecati i drugi čimbenici. U svakom slučaju homoseksualno ponošanje jeste grijeh, bez obzira što je na prakticiranje istoga utjecalo.
Stajalište znanosti
Premda različite gay udruge naglašavaju kako je homoseksualno ponašanje genetska predispozicija i urođenost, većina psihologa se slaže kako postoji mogućnost da je takva sklonost naučena ili stečena. Američki terapeut R. Cohen, koji je i sam bio homoseksualac, izjavio je da se nitko ne rađa kao homoseksualac. Ono nije seksualni problem, već poremećaj u razvoju s obzirom na vlastiti identitet.
Homoseksualnost najčešće može biti uzrokovana čimbenicima kao što su:
- neispravan odnos s istospolnim roditeljem ili nedostatak ljubavi istospolnog roditelja,
- dominanstna i posesivna majka; pasivan otac koji zanemaruje svoju djecu ('psihološko odbojni' otac),
- kritika od strane braće i sestara,
- neprilagođenost u skupini vršnjaka istog spola, što rezulitira ruganjem i izbjegavanjem,
- incest ili seksualno zlostavljanje itd.
Većina homoseksualaca će kao najvećeg krivca spomenuti svoje roditelje, autoritativnu majku i pasivnog oca. Majka je ta koja zapovijeda, jaka glasa, ambiciozna, odlučna, sve mora biti po njenom. Otac se obično povlaći u svoj kutak gdje gleda televiziju, čita novine, pije, a najčešće nije u krugu vlastite obitelji. Možda se svojedobno izviče na ženu, djecu i ode na neki način ignorirajući potrebe svoje djece. Dijete ne odrasta prema modelu otac – majka, pa zasniva svoje reakcije na nezdravim temeljima. Izrazito opasna situacija može biti ako majka jednog od svojih sinova odabere za svog osobnog pouzdanika gdje on obično postaje – ne u fizičkom ni u seksualnom – nego u emocionalnom smislu muže kojega nikad nije imala. Takvi odnosi mogu rezulitirati traganjem za društvom mirnih, introvertiranih dječaka, ali s mješavinom tjeskobe i čežnje može osjetiti da ga privlače snažni, otvoreni, mladići koji pobuđuju njegovo divljenje.
Veliki problem homoseksualaca je identificirati se s vlastitim spolom. Muškarci koji se bore s homoseksualnošću često doživljavaju sebe kao 'manje muške', a lezbijke kao 'manje ženske'. Andreas Laun će zato naglasiti kako:
'Jedni i drugi sebe smatraju kao «autsajdere» u «muškom/ženskom svijetu». Stoga (mladi) muškarac, koji ima premalo muškog samopouzdanja, ne može osjećati pravu privlačnost prema ženama (slično vrijedi i za lezbijke). Homoseksualci su, promotrimo li osjećaje, ostali u (pred)pubertetu. Mladić koji se u svojoj muškosti osjeća – bolno – «drugačiji» - manje vrijedan u odnosu na svoje vršnjake, sklon se strastveno diviti muškosti drugih («idoliziranje») te tražiti ljubav i naklonost nekoga od onih kojima se divi. Iz toga nastaju zaljubljenosti, na osnovi čežnje za prihvaćenosti kod muškaraca i želje za prijateljima.'
Budući još u djetinjstvu i ranom pubertetu, koje je razdoblje spolnog eksperimentiranja, nisu imali zajedništva s osobama istog spola, buduća homoseksualna osoba se povlaći u svoj svijet usamljenosti i samosažaljenja. U tim slučajima nesvjesno dolazi do problema infaltilnog samosažaljenja. Dijete se osjeća nesretno i samo, a njegovo nutarnje (erotsko) traženje priznanja i topline smjestilo su u autordramatiziranje. Kod homoseksualnih osoba provlače se ti traumatični osjećaji iz razdoblja mladosti, takozvani kompleks manje vrijednosti. Kod traženja partnera za homoseksualce obično vrijedi pravilno obrnutosti. Kod željenog partnera se privlačnima smatraju one osobine za koje adolescent vjeruje da ih sam ne posjeduje, pa većina muških homoseksualaca kod partnera traže 'muškost'.
Teorija dominantne majke i pasivnog oca može donekle naslutiti razvoj homoseksualne orijentacije kod dijeteta, ali i ne mora uvijek biti točna. Neki roditelji su ravnomjerno sudjelovali u odgoju svoju djece pa se dogodilo neočekivano. Osim ovih dokaza, znanost uzaludno tragala za fizičkom bazom homoseksualnosti. Kod muških homoseksualaca i heteroseksualaca pokazao se isti raspon hormona. Jajnici i žlijezde što luče hormone jednako funkcioniraju kod homoseksualnih i heteroseksualnih žena.
U zaključku je vrijedno spomenuti kako homoseksualnost može biti naučena, ako se pojedinac ranije izlagao homoseksualnim avanturama. Ako mu se jednom svidio takav odnos, vjerojatno će i dalje imati namjeru ispražnjavati isto. Ono postaje vremenom dio osobe; na neki način je zarobljava. Kao što pozitivne stvari mogu stvoriti naviku u našem životu, urezati se u naš um, na isti način mogu i one negativne.
Go to: HOMOSEKS